Proverbs 6

1Sine moj, kad se podjemčiš za prijatelja svojega, i daš ruku svoju tuđincu, 2Vezao si se riječima usta svojih, uhvatio si se riječima usta svojih.

3Zato učini tako, sine moj, i oprosti se, jer si dopao u ruke bližnjemu svojemu; idi, pripadni, i navali na bližnjega svojega.

4Ne daj sna očima svojima, ni vjeđama svojima drijema. 5Otmi se kao srna iz ruke lovcu, i kao ptica iz ruke ptičaru.

6Idi k mravu, ljenivče, gledaj putove njegove, i omudraj. 7Nema vođa ni upravitelja ni gospodara; 8I opet pripravlja ljeti sebi hranu, zbira uz žetvu piću svoju.

9Dokle ćeš, ljenivče, ležati? kad ćeš ustati od sna svojega? 10Dok malo prospavaš, dok malo prodrijemlješ, dok malo sklopiš ruke da prilegneš, 11Utom će doći siromaštvo tvoje kao putnik i oskudica tvoja kao oružan čovjek.

12Čovjek nevaljao i nitkov hodi sa zlijem ustima; 13Namiguje očima, govori nogama, pokazuje prstima;

14Svaka mu je opačina u srcu, kuje zlo svagda, zameće svađu. 15Zato će ujedanput doći pogibao njegova, časom će se satrti i neće biti lijeka.

16Na ovo šestoro mrzi Gospod, i sedmo je gad duši njegovoj:

17Oči ponosite, jezik lažljiv i ruke koje proljevaju krv pravu, 18Srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trče na zlo, 19Lažan svjedok koji govori laž, i ko zameće svađu među braćom.

20Čuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje. 21Priveži ih sebi na srce zasvagda, i spuči ih sebi oko grla.

22Kuda god pođeš, vodiće te; kad zaspiš, čuvaće te; kad se probudiš, razgovaraće te; 23Jer je zapovijest žižak, i nauka je vidjelo, i put je životni karanje koje poučava;

24Da te čuvaju od zle žene, od jezika kojim laska žena tuđa. 25Ne zaželi u srcu svom ljepote njezine, i nemoj da te uhvati vjeđama svojim.

26Jer sa žene kurve spada čovjek na komad hljeba, i žena pusta lovi dragocjenu dušu. 27Hoće li ko uzeti ognja u njedra a haljine da mu se ne upale?

28Hoće li ko hoditi po živom ugljevlju a nogu da ne ožeže? 29Tako biva onome koji ide k ženi bližnjega svojega; neće biti bez krivice ko je se god dotakne.

30Ne sramote lupeža koji ukrade da nasiti dušu svoju, budući gladan; 31Nego kad ga uhvate plati samosedmo, da sve imanje doma svojega.

32Ali ko učini preljubu sa ženom, bezuman je, dušu svoju gubi ko tako čini; 33Muke i ruga dopada, i sramota se njegova ne može izbrisati.

34Jer je ljubavna sumnja žestoka u muža i ne štedi na dan osvete; Ne mari ni za kakav otkup, i ne prima ako ćeš i mnogo darova davati.

35